NAJNOVIJE


RAZGOVOR S UČITELJICOM U MIROVINI, PJESNIKINJOM I VRIJEDNOM ČUVARICOM DIJALEKTA

MARIJA SOŠIĆ: Kušeljam vlaškim dijalektom, ki se rabi na Kanfanarštini

(M. MIJOŠEK)

Govoreći o odnosu mladih prema dijalektu, veli da čuda njih kušeljaju po domaće u ovom kraju, stariji svi kušeljaju po kontražanski, a i mladi su se navadili. Pišem vlaški i bezački, imam libar poezije kadi su pjesme pisane vlaškim i bezačkim, jedna do druge, da se vidi razlika

Dijalekt je govor nekoga mjesta, kraja, pokrajine. Za razliku od književnoga, službenoga i standardnoga jezika poseban je to tip živoga (govornog) jezika proširen na nekom užem ili širem zemljopisnom području, s izrazitim vlastitim fonetskim, morfološkim, rječničkim i drugim obilježjima kojima se odvaja od drugih tipova istoga jezika.

Iza te enciklopedijske definicije krije se mnoštvo govora, varijanti, načina življenja, razmišljanja, gdje nerijetko nema iste riječi u dva susjedna sela za isti predmet, gdje je dijalekt više od govora, gdje je to način razmišljanja, bivanja, postojanja.

Razne vrste govora

Osim čakavskog, istrovenetskog, istroromanskog (iliti istriotskog) i istrorumunjskog dijalekta, tu je niz mjesnih govora sa svojim specifičnostima, koji su utkani u bit i srž samoga Poluotoka.

Marija Sošić 43 godine radila je kao učiteljica u osnovnim školama na Rovinjštini, objavila je 15 knjiga, što poezije, proze, na dijalektu, književnom jeziku, kako za odrasle, tako i za djecu.

- Kušeljam vlaškim dijalektom, ki se rabi na Kanfanarštini - Kanfanar i okolica Kanfanara. Bezaki reću: ja, ja ću prit, a Vlahi da, ću dojti. Iz Modrušani sam, od 1960. u Sošićima, delala sam u školama u Sošićima, Kanfanaru, Rovinjskom Selu, delala sam u dvije smjene, u kombiniranim razredima, i s 48 učenika, pokle tega 24 godine sam delala kombinirano s tri razreda. Naš vlaški je poseban, kako i bezački, kušeljam i vlaški i bezački. U Sošići, kadi stojim, je devet sela, to je naša Kontrada, poli Lima. Crikva je Sveti Martin, a kada pitaju kako su učinili tu crikvu, tu je legenda o Svetem Martinu i dolazimo do fešte svetega Martina ki je 11. studenog. Tu poli nas je čuda štorija, a z naše crkve se vidi 132 mista u Istri, najlipši pogled je sa Svetega Martina. Danas čuda njih dela u Rovinju, ali stoje i u Kontradi, nikada su imali čuda blaga, pokle su učinili privatne firme, time se bave, imaju hiže, apartmane, deboto svaka hiža ima apartman. Nikada se pošlo delat u fabrike, u fabriku tabaka i u Mirni, bilo je čuda tabakina, veli Marija.

Govoreći o odnosu mladih prema dijalektu, veli da čuda njih kušeljaju po domaće u ovom kraju, stariji svi kušeljaju po kontražanski, a i mladi su se navadili. Pišem vlaški i bezački, imam libar poezije kadi su pjesme pisane vlaškim i bezačkim, jedna do druge, da se vidi razlika. Puno besid se spodobaju, vlaške su tvrdije, bezačke meklje, a drugi libar je žminjska čakavica i glagoljica. Kada sam delala u Kanfanaru, Sošići i Rovinjskom Selu, bio je velik pano na zidu, pa sam vadila dicu kako se reče kakova beseda po vlaški, bezački, a i oni ki su došli devedesetih, izbjeglice, su se zajno navadili kušeljati po naški, ističe Marija.

Ona veli da iako su sela udaljena svega koji kilometar, postoje brojne razlike u govoru, za nazive pojedinih predmeta, izražavanje nekih koncepata, i to od sela do sela, od kontrade do kontrade, a neki govore kako su ih vadili njihovi stari. Razlikuju se, saznajemo, i naglasci.

Iako Marija nije imala lako djetinjstvo, ostavši rano bez oca stradalom u Drugom svjetskom ratu, sama mati i osmero dice, vedra narav i ljubav prema rodnome kraju, govoru i knjigama uvelike su joj pomogli.

- Kada je poli moje mati došao Božo Milanović, pita me ča bi delala, kazala sam da bi pošla za učiteljicu i on je reka da ne bi trebalo biti problema. Nismo imali čuda tega, ma svi smo hodili u škole, od 1. do 8. razreda sam pošla u Kanfanar, a pokle sam finila učiteljsku školu i Pedagošku akademiju u Puli. Pokle, kada sam se ženila, moj muž je kušelja po kontražanski. Muž je bio laboratorijski biolog i čuda tega sam se navadila od njega. Navadila sam i unuka kušeljat po domaće, starijega nisam toliko, jer sam delala kada je bio mići, ali mladjega sam vadila i vlaški i bezački. Kada je bio mići, kušeljali smo bičve, čarape, kalcete, holjeve, a stariji i danas kušelja lipo vlaški, kaže Marija koja je dobila i diplome za očuvanje čakavice. Vlaški, veli, se kušelja o Kanfanaru, Marićima, Maružinima, Burićima, Okretima, Kurilima, Prikodragi, Mrganima i Baratu. Bezački se pak rabi u Žminju i okolici, Modrušanima, Orbanićima…

Marija je začetnica i pjesničkog okupljanja Marijada, koji od 2004. godine okuplja pjesnikinje imena Marija iz raznih krajeva Istre, a do sada su već objavile već pet zajedničkih zbirki.

- Kada smo bile u Vižinadi u Veršima na šterni, bilo je čuda Marija, te Marija, ova, ona, pa sam rekla, ča ne bismo učinile kakovi skup Marija. Bile su tu pokojne Marija Blagonić (Pazinština) i Marija Banko (Tinjan), a potom Pogorilić (Rovinjsko Selo), Maretić (Žminj), Palaziol (Rovinj), Družeta (Pomer-Pula), Ribarić (Semići), Peruško (Medulin), Rojnić (Orihi), Kovač (Pula-Grižane) su članice te Udruge, te Marijade, a bile smo prije par lita i kod predsjednika Josipovića na Pantovčaku.

- Bilo je napro lipo, smo se poigrale malo, smo rekle da bude kako učenik drugega razreda, mali Ivo, pa smo rekli da gleda kroz barkun i reče jednu rečenicu, ča vidi. "U parku je sve zeleno, ruže cvjetaju, ptice pjevaju, paunovi se šeću", kazao je, a onda smo mi, svaka na dijalektu, mjesnom govoru svoga kraja prevodile tu rečenicu i on je bio oduševljen. Ja sam rekla na bezački "Vane je jako liepo, sve se zeleni, ružice cvatuo, tići kantaju, pauni se šieću", poigrale smo se s time.

Humoreske u dijalektu

- Na svakoj priredbi kadi sam delala, vajka je bilo dijalekta, bilo je i humoreski po dijalektu, Luce i Mare, a deboto imam više dijalektalnih libara nego književnih, volim kušeljat, pjažalo mi se i pisat humoreske po dijalektu, a želja mi je da se sačuva istarski govor iz svakega kraja. Delela sam s dicom čuda tega, da se navade, da ne zabe kako su kušeljali naši stari. Iduću šetimanu će mi izaći libar za dicu "Anica i žabica", to je bajka o divojčici Anici i o žabici, a crteže je učinila Davorka Kotiga Flego.

Govoreći o brojnim dogodovštinama iz svoga života, ističe da kada se ženila i išla živit u Sošići, je pošla s mužem do Pule po nove postole. Pokle dva-tri dana je s dicom iz škole hodila vani i "pasali smo poli njive. Bio je tamo čovik s kravama ke su bižale, i ja sam mu pošla pomoći i rekla dici da čekaju. Dica su pitala kako znam to delat? Od kada sam bila mića, znala sam ta dela, hodila sam ljudima na žurnade, vezivala sam brajde, volila sam delati čuda tega. Najviše sam bila kuntenta na prvi dan škole, volila sam delat s dicom, a kako sam delala i u kombiniranim razredima, imala sam deboto 20 generacija, vajka, svakega lita pride netko od te dice poli mene, iako je toliko let pasalo. Imam čuda napisanih rečenica i crteža, volila sam kada su me ujutro čekali crteži i pisme, imam više od sto crteža. Učinit ću libar, spomenar od svega tega. Volila sam od vajka libre. Moja mama je znala citirati Šenou, Preradovića, kada smo bili lačni i nismo imali ča pojist, ona bi recitirala i citirala velike književnike, pa bismo zabili da moramo jist, veli Marija. (Vanesa BEGIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter
Više iz rubrike